BOSNA MUSLIM – MEDIA

Rešad Kadić je pisac i pjesnik, autor antologijskih mevludskih stihova Al’ je divna, al je blaga ova noć…, s kojima je ušao u naše muslimanske kuće, džamije i mesdžide, na naše sobete i žalosti, zapravo je prije i više prozni pisac. Njegovi romani i pripovijesti Bašeskijin posljednji zapis, Hadži-Lojo i Ilhamijin put u smrt također su bili zapaženi kod iste publike, koja ovom piscu naprosto vjeruje.

Rešad Kadić piše o čovjekovom bolu, o jadima i belajima, o čemeru i zulumu koji su muslimane, ali i njihove komšije hrišćane, kršćane i Jevreje, satirali ostavljajući trag, svaki put teži i žešći. Ali Kadić je muslimanski pisac, i tu činjenicu podvlačim. On svoje likove – valjda je to usljed njegove bitno realističke poetike – ne ostavlja da skončavaju bez nade, u crnom panoptikumu tragedije. Kad u mukama umiru, u svom taksiratu, kao zbilja tragične ličnosti svoga doba, najednom u pripovijetki zašume jablanovi džamijskog harema, podignu se bijeli nišani (kao da su dotad ležali!), ili se izgovaraju riječi utjehe, preporuke sabura i nade u bolje, bar u vječnom životu. „Živa glava sve izdevera“. „Bolje je pati na ovom nego na onom svijetu“, govore Kadićeve stare Sarajlije. Tako Kadić izbjegava tragičnu viziju života i tako ljubomorno pristaje – ne eksplicitno, već patinom svoje umjetnosti – uz vrijednost koje je islam, ili neki drugi monoteizam, unio u ličnosti ovih pripovijedaka. (iz Pogovora: Džemaludin Latić)

Pored romana Ilhamijin put u smrt u ovoj zbirci pripovjedaka se nalazi još 8 predivnih pripovjedaka, te poema o Gazi Husrev-begu.

Kompletnu knjigu možete downloadovati ovdje. (pdf, 1.6 MB)

Read Full Post »

Najznačajnije djelo bošnjačke baštine na perzijskom jeziku je Bulbulistan Fevzije Mostarca. Napisan prije više od dva i pol stoljeća u raspjevanom i učenom Mostaru, svjedoči o bogatstvu i razuđenosti kulture našeg podneblja. Još se desetak naših pjesnika oglasilo s ponekom pjesmom na perzijskom jeziku, ali niko kao Fevzija Mostarac nije napisao jedno cjelovito djelo po uzoru na perzijske klasike, posebno Sadija. Godine 1973, je naš iranista rahmetli Džemal Ćehajić (1930-1989) objavio prijevod Bulbulistana, napisavši i značajnu uvodnu studiju o ovom piscu i njegovom djelu. Tu je posebno zadržao pažnju na Fevzijevom stvaralaštvu na turskom jeziku o čemu do sada nije bilo riječi. Podaci o životu Fevzija Mostarca su zaista veoma oskudni. Zasad se samo zna da se rodio u Blagaju kod Mostara vjerovatno između 1670. i 1677. godine, što se da zaključiti na osnovu elegije koju je napisao povodom smrti Šejh Juje iz Mostara 1707. godine, u kojoj pokazuje punu poetsku zrelost. Niže srednje obrazovanje stekao je u Bosni najvjerovatnije u Blagaju i Mostaru, a više u Istanbulu. Koliko je vremena trajalo njegovo školovanje, nije se, nažalost, moglo utvrditi. Iz postojećih podataka zna se da je kao šejh Mevlevijske tekije u Mostaru držao ciklus predavanja iz poznatog sufijskog djela Mesnevije koje je napisao hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi.

Kompletnu knjigu možete downloadovati ovdje. (pdf, 1.5 MB)

Read Full Post »

Roman Mirsada Sinanovića sa naslovom “Žrtvovanje vuku”, jezovitijeg je sadržaja. Kako je sadržaj istinit, provjerljiv, iz netom minule (da li minule?) bosanske prošlosti, faktički tačan, s podacima koji su tu, takorekavši, nadohvat ruke, s mnogim živim akterima krvoprolića, dobro znanim s obje strane Drine, a zahvaljujući medijima i – svjetskoj javnosti, svaki literarni oblik mu je, sudeći po svemu (ne samo, recimo, po ovome romanu), veoma tijesan i nekako nedovoljan. Uistinu se ne zna koja literarna forma, od pukog fakta do pjesničke sentence, koji način kazivanja uopće odgovara tako zaumnoj neljudskoj istini kao što je klanje muslimana u fočanskom kraju 1992.-1995. godine. Pogotovo kada se zna da je skoro u dlaku ponovljeno prema scenariju Draže Mihajlovića iz 1941.-1945., samo još i mnogo gore i drastičnije (sistematska silovanja Bošnjakinja i sistemsko rušenje muslimanskih sakralnih objekata, između ostaloga).

Autor romana “Žrtvovanje vuku”, novinar Mirsad Sinanović, nije, da kažemo tako, neposredni svjedok četničkih zločina u fočanskom kraju, ali je rodom i porijeklom otuda, a kao aktivni sudionik minule agresije na Bosnu i Hercegovinu, višestruko je vezan i dobrahno upoznat sa svim detaljima, lokacijama i akcijama tog uragana zla koji je tamo harao i, kao što znamo, naravno, ne samo tamo (ovaj put su, u ovom posljednjem oružanom ataku na Bosnu, Bošnjaci bacani u stotinu, što većih što manjih, jama diljem svoje domovine, usred civilizirane Evrope, na pragu dvadeset i prvog stoljeća!), neposredni svjedok, iako i među bezbrojnim žrtvama četničke kame ima ponekad preživjelih: sjetimo se jame Čavkarice iz Drugog svjetskog rata, ili Derviša Bačvića i njegovog čudesnog, nevjerovatnog spasa sa Željeznog mosta na Drini u Foči 1942. godine, nije među nama i ne može nam opisati, prenijeti i predočiti tu nevjerovatnu bol i nepravdu kosmičkih razmjera, koja se, evo, ne drugi ili treći, nego deseti put ponavlja muslimanima u dobroj zemlji Bosni, njihovoj iskonskoj domaji, njihovoj jedinoj otadžbini.

(more…)

Read Full Post »

Literarni prvijenac Enesa Ratkušića ”Zaboravljeni govor probuđenih” (2000. god.) zavrijeđuje pažnju iz nekoliko značajnih razloga. Prije svega, radi se o svojevrsnom i zanimljivom osvježenju u našoj sumornoj književnoj svakidašnjici, opterećenoj brojnim nesporazumima sa samom sobom, ali i sa zahtjevima vremena kojeg ne uspijeva ni pratiti a kamoli ga anticipirati. Ratkušićeva knjiga zna šta hoće, situirana je u vrtlog aktuelnih vremenskih zbivanja i ima jasnu i preciznu poruku. Osim toga, u poplavi literarnih nedonoščadi koje nas zapljuskuju svojom neinventivnošću i ispraznošću, ovo je jedno od onih rijetkih ostvarenja zanimljive i dinamične fabule, sa nizom karakterističnih likova i stvarnih životnih situacija. Stoga nas njezino čitanje ni za trenutak ne čini ravnodušnim. Možda je njezina najveća vrijednost upravo u činjenici što se iščitava u jednome dahu i što nas u duševnoj oskudici ovog gluhog vremena makar malo razgaljuje i oplemenjuje. Teško da neka knjiga može imati ljepšu i uzvišeniju misiju od te… (Izvod iz recenzije Džafera Obradovića)

Kompletnu knjigu možete downloadovati ovdje. (pdf, 1.5 MB)

Read Full Post »

“CRNA DUŠA” je roman koji se ne ispušta iz ruku već nakon prve pročitane stranice. To je uzbudljiva, često surova i sirova priča o ratu koji nije onaj klasični, o ratu koji nije opisan niti predviđen ni u jednom udžbeniku vojne literature; o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, prije svega na muslimane-Bošnjake, sa dvije strane, o luđačkom plesu krvoločnih aveti zla koje su htjele da pobiju, siluju, opljačkaju i izmrcvare sve što je muslimansko i bosanskohercegovačko, o dvoličnosti, ravnodušnosti i hipokriziji svjetske zajednice koja se pravila gluhom i slijepom, skanjivala se i izmotavala, dok je u središtu Evrope vršen genocid krvaviji od fašisitičkog, koji je pokosio 200.000 nevinih i rastjerao milion i po nedužnih na sve četiri strane svijeta.

“BLACK SOUL”, “Crna Duša”, Ahmeta M. Rahmanovića nije, međutim, ni pamflet u odbranu jednog naroda, ni hladna optužnica tužioca iz nekog Haga, ni posmrtna, tugaljiva lamentacija nad nevinim žrtvama, ni glorifikacija borbe BiH protiv agresora, niti njeno nipodaštavanje ili kritika.

To je roman istine. Realisitičan. Uvjerljiv. Herojski i antiherojski. To je priča o Sarajliji Hamzi, borcu sa prve linije, braniocu i osvetniku, o suprugu i ocu koji je, igrom slučaja, sa jedne uzvišice snimao kamerom kako mu svadbeni kum, Srbin, dolazi “mercedesom” pred vikendicu iznad Sarajeva, ubija svoje kumče i kumu koju njegove bradonje pokušavaju da siluju. Zatim se sve odvija svojim neumitinim redosljedom, oko i unutar Hamze, od čega mu duša počinje polako da crni, da bi, dolaskom u Ameriku, potpuno pocrnjela. Pogotovo kada je u sred Čikaga, u elitnom restoranu, susreo svog kuma u društvu njegovih nekadašnjih pajdaša-četnika… (Izvod iz recenzije: Mugdim Karabeg, novinar)

Kompletnu knjigu možete downloadovati ovdje. (2 MB)

Read Full Post »

Novelu „Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem” poznati bosanski pisac Nedžad ibrišimović je napisao u Sarajevu u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995. god. Novela slikovito i povezano govori o dva genocida nad Bošnjacima Istočne Bosne, onom tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945) i onom najnovijem, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995). Djelo koje potresa do srži… …

Kompletnu knjigu možete downloadovati ovdje. (pdf, 700kb)

Read Full Post »

Djelo Rešada Kadića je bogato i tematski vrlo razuđeno. Uslovno bismo ga mogli podijeliti na književno – zagledano u prošlost, i novinarsko-publicističko – bilježenje aktualnoga. Kadić počinje svoju karijeru kao novinar prije Drugog svjetskog rata, a u komunističkom režimu nakon toga perioda, iz političkih razloga, mora svoj javni glas da skriva iza pseudonima. …Bašeskijin posljednji zapis, pisan tragom Ljetopisa, i sam se doima kao hronika koja iznosi pred nas jednu sliku Sarajeva i u njemu niz različitih likova i sudbina, pisana jezikom karakterističnim za sarajevsku čaršiju u kojoj se sve uglavnom i zbiva. Upravo su to najvrijednije stranice ovoga romana, stranice sa kojih pulsira život Sarajeva. Tipičan život čaršije u kojoj vladaju nepisani zakoni i običaji, likovi po kojima se prepoznaju ambijent i vrijeme, običaji i društveni život koji se odvija u privatnim i javnim prostorima, a sve to na osnovi historijskih fakata. Nekoliko likova izvlači Kadić da bi što vjernije oslikao vrijeme. Tu je kasap Junus, mladić koji ne zna šta bi sa silnom snagom a tanahane, nježne duše, siromah bez zaleđa koji postaje žrtvom da bi se formalno udovoljilo pravdi, a njegovim dželatima nije ni do pravde ni do istine, nego do toga da namire neke svoje račune. Pogođen tragičnom sudbinom nedužnog mladića Bašeskija razmišlja o pravdi i nepravdi pa, posmatrajući jednu potjeru, sjetno veli da se moli za onoga koga gone, ali i za one koji gone, jer se ne zna ko je kriv. Tu je i tragična sudbina jednoga Ermenina, njegove kćerke i njenoga momka, pa fini, suptilni razgovori među dervišima u tekiji, iz kojih se kristaliziraju likovi. I tako, kroz priču o priči, Rešad Kadić zaokružuje svoje kazivanje o Sarajevu XVIII stoljeća, a sve to kroz Bašeskijin Ljetopis, život ovoga hroničara i pisane historijske tragove.

Kompletnu knjigu možete downladovati ovdje. (pdf, 1.3 MB)

Read Full Post »

Roman “Krv bijelog horoza” ima tri dijela i pedesetak poglavlja, u kojima je opisan ključni dio životnog puta Saliha Behmena, jednog od osuđenih članova organizacije Mladi muslimani. Od trenutka hapšenja, praktično, počinje i strašna, nadljudska borba Saliha Behmena da sačuva dostojanstvo i ideale zbog kojih je došao u sukob s moćnom i beskrupuloznom UDB-om Federativne Jugoslavije.Prema vlastitom priznanju autora, Salih Behmen je bio veliko i gotovo neprikosnoveno ime među Mladim muslimanima. Alija Izetbegović je poslije njegove smrti rekao: “Otišao je najveći među nama.” Latić je imao priliku upoznati Saliha Behmena, biti uz njega i dugo razgovarati. Ta vrsta oduševljenja jednom ljudskom veličinom čini se da je dugo pratila autora ovog romana. Ali, umjesto patetičnih detalja Latić otkriva i veličine i slabosti pripadnika ove organizacije, te pokušava dati prave odgovore otkud da je Salih Behmen izdržao sve torture čuvajući iskonsku dobrotu i snagu neokrnjenog dostojanstva, a mnogi drugi nisu to uspjeli.

Roman je ispisan potresno i suosjećajno. Nevjerovatno je s koliko uvjerljivosti je ispisana tragedija porodice Behmen. Latić tako živopisno oslikava veliku borbu Saliha Behmena, da svaka njegova rečenica guta i opčinjava. Čitalac je uvijek uz junaka, koji se pati i bori da ostane čist pred Bogom. … … (Izvod iz recenzije Seje Omeragića)

Kompletnu knjigu možete downloadovati ovdje. (pdf, 1 MB)

Read Full Post »