Kasno jučer u Sarajevu (08.01.2011. god.) u 96. godini na Ahiret je preselio hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić, dugogodišnji službenik Gazi Husrev-begove biblioteke, glavni imam i hatib Careve džamije u Sarajevu, te mesnevihan, predavač Mesnevije.
Hafiz Hadžimulić je rođen u ulemanskoj porodici u Sarajevu 16. oktobra 1915. godine. Završio je Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu 1937. godine. Studirao je filološke fakultete u Zagrebu i Sarajevu. Poznavao je sedam jezika: arapski, perzijski, turski, francuski, njemački, engleski i latinski. Iza njega su ostali brojni prijevodi i obrađeni rukopisi.
Dženaza će se obaviti u ponedjeljak, 10. januara, iza ikindije, ispred Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Dženazu namaz će klanjati reisu-l -ulema dr. Mustafa ef. Cerić. Hafiz Hadžimulić će biti ukopan pored novosagrađene Bakar babine džamije, na At mejdanu, u Sarajevu.
Razgovor sa rahmetli hafizom Halidom efendijom Hadžimulićem, emitovan 2006. god, kao i članak o njegovom uzoritom životu možete pogledati i pročitati ovdje.
U nastavku pročitajte uvod u roman “Zlatni bejt”, životopis rahmetli hafiza Halida ef. Hadžimulića, autora Nedžada Latića, a i u komentarima ovog posta pogledajte nekoliko sadržaja vezanih za rahmetli hafiza Hadžimulića.
Prva riječ
Dan žalosti: Majkina dženaza (20. oktobra 1945.)
Kad umrem,
pitat će se ljudi:
- Ko je bio
Halid Hadžimulić?
Neka pitaju,
ko mi je mati!
Evo im odgovora na to pitanje:
Pričao mi Varatan:
- Došli mi pred vrata.
Mati opremljena.
Nosimo je iz Curka.
Nismo još pošli niz Pehlivanušu.
A on, hafiz Smail,
nosi dženazu,
pa đah s jedne,
đah s druge strane.
- Što to ti, hadži Hafize,
ne popuštaš?,
upitah ga.
A on mi odgovara:
- Eh da znaš!
Nikad ti neće pasti šaka,
da ovakvu dženazu poneseš!
Svi su joj hafizi,
i s jedne i s druge strane:
hafiska šći,
hafiska sestra,
hafiska mati,
i hodžinska žena!
- Eto, pamti:
hoće li ti ikad više,
pasti šaka,
ovakvu ženu ponijeti?!
———
Hafiska šći:
otac joj hafiz
Hafiska sestra:
dva brata joj hafizi,
Hafiska nevjesta:
djever joj hafiz,
Hafiska mati:
dva sina hafizi,
hodžinska žena:
čovjek joj muallim!
Dodatak:
A njen sin, hafiz Halid,
izveo dvanaest hafiza /1981. – 1991./
Zapisano po sjećanju Halida Varatana 15. 8. 1991. god.
Hafiz Halid ef. Hadžimulić sa šejhom Nazimom Haqqanijem 1998. godine u Sarajevu.
Hadži hfz. Halid-ef. Hadžimulić
Sin je Alijin i Aiše-han. Rođen je u Sarajevu 1. januara 1916. godine. Njegov amidža, h. hafiz Muhamed, preselio je na ahiret 1918. godine. Hfz. Halidu je tada bilo tri i po godine. Osnovno islamsko obrazovanje je stekao kod amidže. Mekteb je završio u Džininom sokaku pred svojim ocem Ali-ef. Hifz je završio za dvije godine (1923-1924.), ali je polagao i zvanično postao hafiz 1963. godine. Hafiska dova je proučena 25. aprila 1963. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu, a dovu je proučio h. Hfz. Asim-ef. Sirćo. Nakon osnovne škole završio je Šerijatsku gimnaziju 1937. godine, zatim VIŠT, Filozofski fakultet u Zagrebu (odsjek romanistike) 1942. godine. Nakon drugog svijetskog rata upisao je orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i tu diplomirao 1955. godine. Od 1. oktobra 1941. do 23. juna 1943. radio je u Gradskoj štedionici u Sarajevu, od 1947. do 1960. godine obavljao je dužnost službenika u Vakufskom povjerenstvu i Vakufskoj direkciji u Sarajevu, a od 1961. do 31. decembra 1981. godine bio je bibliotekar u Gazinoj biblioteci u Srajevu. Obavljao je imamsku, hatibsku i muallimsku dužnost u više sarajevskih džamija i mekteba, a ostao je poznat kao imam i hatib Careve džamije u kojoj je 7. oktobra1994. godine proučio svoju hiljaditu hutbu. Objavio je mnoge hutbe u Glasniku IZ-e. Godinama je učio i predvodio ramazanske mukabele u mnogim sarajevskim džamijama. Kao muhaffiz izveo je 16 hafiza. Majka h. hfz. Halida Aiša-han., rođena Kulenović kći je hfz. Džafera Kulenovića, a njena braća, hfz. Mutafa i hfz. Sulejman također su bili hafizi, i njena oba sina, hfz. Mustafa i hfz. Halid su hafizi. Aiša-han. Nezvanično je bila hafiza, jer je podučavala u hifzu braću i sinove i ispravljala ih u toku učenja.
Preuzeto iz knjige „Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina“ – Hfz. Dr. Fadila Fazlića
Danas na Atmejdanu dženaza hafiza ef. Hadžimulića
Danas će na Atmejdanu, pored Bakr babine džamije, čija je obnova pri kraju, biti predato tijelo najpoznatijeg ovovremenog bh. alima hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića (96), čija je duša preselila na drugi svijet u subotu, 8. januara/ 4. safera u 21 sat. Ako i za koga u ovom podneblju, upravo sada, treba navesti Mevlanine stihove (Kada vidiš da me spuste, smatraj da me tada dižu/Zar na nebu, sunce, mjesec kada zađe, manje gori), to je ovaj više od četiri decenije imam Careve džamije u Sarajevu kojem je ef. Fejzulah Hadžibajrić prepustio tumačenje Mesnevije, pa je hafiz Hadžimulić godinama održavao dersove iz ovog najpoznatijeg Rumijevog djela, i u svojoj višestoljetnoj kući, u Curku, i u tekiji u Potoku. No, ni je bio samo zato mesnevihan. Cijeli njegov život jeste hod po Muhammedovim stopama. Rođen u uglednoj sarajevskoj porodici, u kojoj su mnogi bili hafizi i hafize i sa očeve i sa majčine strane, ef. Hadžimulić je prve harfove pisao zajedno sa amidžom h. hf. Muha medom, a uz oca Ali efendiju, za pola godine, prije nego što je pošao u školu, naučio je po la Kur’anana pamet. Hifz je, zvanično, završio 40 godina kasnije. U međuvremenu je pohađao šerijatsku gimnaziju, romanistiku u Zagrebu, orijentalistiku u Sarajevu, bio je 25 godina bibliotekar u Gazi Hu srevbegovoj biblioteci, službovao u Vakufskoj direkciji. Poliglota, govorio je i pisao perzijski, turski,
arapski, francuski, njemački. Posljednjih godina se najviše posvetio prevođenju tomova iz Mesnevije, produživši Hadžibajrićev započeti posao.
Ali, sve to na stranu. Hafiz je bio prijatelj duše svima koji su ga makar jednom sreli, recimo, na Saračima, s njegovom poznatom crnom tašnicom i osmijehom. Iz Begove džamije, u kojoj će biti klanjana dženaza, danas će tim Saračima biti pronijet hafizov tabut, pa preko Careve ćuprije, pored džamije, do mjesta gdje je mezarje postojalo sve do 30-ih godina prošlog vijeka i, najviše zahvaljujući hafizu, otkopano, a počela i izgradnja džamije. Dženazu će predvoditi re isululema Mustafa ef. Cerić, a tevhid za žene će bi ti proučen u hafizovoj mahalskoj džamiji, u Pehlivanuši, iza ikindija-namaza.
E. K. (Oslobođenje – 10. januara 2010. god.)
Sarajevo, 10. januar 2010. (MINA) – U haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu danas je nakon ikindije-namaza klanjana dženaza hadži hafizu Halidu ef. Hadžimuliću.
Dženazu je imamio reisu-l-ulema IZ u BiH dr. Mustafa Cerić.
Hafiz Hadžimulić je ukopan pored novosagrađene Bakar babine džamije, na At mejdanu, u Sarajevu.
Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić je preselio na Ahiret u subotu 8. januara u 96. godini.
Halid ef. Hadžimulić je bio dugogodišnji službenik Gazi Husrev-begove biblioteke, glavni imam i hatib Careve džamije u Sarajevu, te mesnevihan, predavač Mesnevije.
Hafiz Hadžimulić je rođen u ulemanskoj porodici u Sarajevu 16. oktobra 1915. godine. Završio je Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu 1937. godine. Studirao je filološke fakultete u Zagrebu i Sarajevu. Poznavao je arapski, perzijski, turski, francuski, njemački i engleski jezik. Iza njega su ostali brojni prijevodi i obrađeni rukopisi.
Riječ Reisu-l-uleme
Nakon klanjana dženaze h.hafizu Halid ef. Hadžimuliću brojnim prisutnim se obratio reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić slijedećim riječima :
– BISMILLAHIRRAHMINRRAHIM!
Rabbi-šrahli sadri ve jessirli emri,
vahlul ukdete min lisani jefkahu kavli.
Ve ufevidu emri ilellah.
Inellahe besirun bil ibad!
Ovom Kur'anskom dovom je lijepo početi čitati lijepe knjige nadahnute ljubavlju i aškom prema Allahu, dž-š., kao i obraćanje, držanje dersova, onima koji žele slušati islamski nauk.
I ja počinjem sa ovom dovom da bi mi Allah pomogao da uspijem kazati nekoliko riječi povodom ispraćaja na Ahiret hadži hafiza Halid efendije Hadžimulića, našeg brata i prijatelja, i jednog od posljednjih iz safa duhovnih velikana koji su obilježili prethodno stoljeće u ovome gradu i u ovoj zemlji.
Stoga ću svoje obraćanje započeti jednom predajom iz životopisa našeg Hafiza, koju su zabilježili njegovi biografi.
“Kada umrem pitat će se ljudi: “Ko je bio Halid Hadžimulić? Nek pitaju ko mi je mati, po tome će znati ko sam bio!
I evo im odgovora na to pitanje:
Pričao je Varatan, komšija Hadžimulića, da mu je hafiz Smail Fazlić, noseći njen tabut rekao: “Eto, da znaš da ti nikad neće pasti šaka da ovakvu dženazu poneseš; svi su joj hafizi, i s jedne i s druge strane: hafiska šćer, otac joj je bio hafiz, hafiska sestra, dva brata su joj bili hafizi; hafiska je nevjesta; djever joj je bio hafiz; hafiska mati; dva sina su joj hafizi, hodžinska supruga; suprug joj je bio muallim. A njen sin, hafiz Halid, podučio je dvanaest hafiza.”
Tako je hadži hafiz Halid efendija, kao dječak naučio od svog babe muallima Ali-efendije, kako se voli mekteb; od amidže hafiza Muhammed efendije Hadžimulića i dajdži hafiz Mustafa ef. i hafiz Sulejman ef. Kulenovića, inače dugogodišnjih imama i hatiba Begove džamije, kako se voli i uči Kur`an; od profesora Muhamed efendije Pašića, kako se dostojanstveno nosi ahmedija.
A u zrelom životnom dobu od hadži Mujage Merhemića, zavolio je Mesneviju. U hadži Mujaginoj kući, gdje su se održavali dersovi Mesnevije, i drugih velikih islamskih djela, upoznat će Džemaludin efendiju Čauševića, Mehmed efendiju Handžića, Fejzulah efendiju Hadžibajrića, Abdulah efendiju Fočaka, i naučit će šta je islamski džometluk, šta je islamsko viteštvo i gaziluk. Jer to su svojim djelima dokazali Hadži Mujaga, reis Čaušević i Mehmed Handžić!
Radeći u Gazijinoj biblioteci, skidajući prašinu zaborava sa zlata vrijednih starih rukopisa, skupa sa Kasim efendijom Dobračom, naučit će šta znači žrtvovati se za islam i istovremeno osaburiti u vremenima najtežih dušmanskih udaraca.
U društvu hafiza Smajl efendije Fazlića, Mahmut efendije Traljića, Sinanudin efendije Sokolovića, Kjamil efendije Silajdžića i drugih sarajevskih hafiza, učeći s njima ramazanske mukabele, pokrenut će školu hifza.
Prevodeći djela poput Mesnevije, od Dželaludina Rumija Mevlane, te «Divan» Hafiza Širazija, i držeći dersove uživo, hafiz Hadžimulić je nastavio tradiciju Isa-bega Ishakovića, utemeljitelja Sarajeva, koji je bio Mevlevija, i dao izgraditi prvu tekiju na Bentbaši. Iako su dušmani fizički uništili tekiju na mjestu gdje je «potekla Mesnevija», njen žubor su slušale mnoge duše ašika sve do današnjih dana, zahvaljujući hafizu Hadžimuliću i njegovim učiteljima.
Hafiz Hadžimulić je pretrpio vrlo teške udarce u životu. U ranoj mladosti izgubio je starijeg brata hafiza Mustafu, sestru, i roditelje. U razmaku od samo desetak godina ostao je sam. Ali, on je svjedok i teških udaraca koje je trpio naš muslimanski narod. Od zatvaranja uleme u bezbožničke tamnice, ukidanje mekteba, rušenja džamija, zabrane nošenja ahmedije i mahrame na javnim mjestima itd. Sa svojim društvom, jednom neponovljivom generacijom hrabrih i dostojanstvenih alima, davao je sve od sebe da se ti udarci ublaže i njihove posljedice amortiziraju u vjerskom životu Bošnjaka. Zato je uvijek nosio fes ili ahmediju na glavi!
Iako mu je reis Sulejman efendija Kemura osobno nudio visoke službeničke položaje, on je ostao dosljedan emanetu svojih učitelja da živi skromno i dostojanstveno; družeći se sa knjigama, govoreći hutbe sa mimbera Careve džamije više od 30 godina.
Stoga je hafiz Hadžimulić primjer sadašnjim i svim budućim generacijama islamske inteligencije, jednako hodžama kao i šejhovima, kako jednog alima mogu krasiti osobine kakve su ljubav prema sufizmu jednog Mujage Merhemića, kao i racio jednog Husejn efendije Đoze.
Danas, draga braćo, ne ispraćamo samo hafiza Halid efendiju Hadžimulića, i ne opraštamo se samo od njega, već ispraćamo jedno stoljeće koje su obilježili naši duhovni velikani. Nisu naša srca kaharna što hafiz Hadžimulić odlazi na bolji svijet Ahiret, jer vjerujemo da će zateći bolje nego što je napustio, već tugujemo i bolna srca se rastajemo od jedne uspomene koju je Hafiz nosio sa sobom na jednu neponovljivu plejadu sarajevskih duhovnih velikana!
Na kraju, draga braćo, dopustite mi da se osobno oprostim od dragog Hafiza. Posljednji put sam ga zijaretio za dan Jevmi arefe, uoči Kurban bajrama. Takav edeb, ahlak, ćudoređe, etika, kakvu je iskazivao Hafiz, može se sresti samo kod iskrenih i skromnih muslimana.
Učim dovu Allahu Uzvišenom da našem hafizu Hadžimuliću podari Džennet, njegovoj rodbini sabur, njegovim učenicima i prijateljima lijepo sjećanje a svima nama pouku da je ovaj svijet prolazan i da ćemo se svi jednoga dana preseliti na drugi svijet-Ahiret.
يا أيّتها النفس المطمئنّة. ارجعي إلى ربّكِ راضية مرضيّة. فادخلي في عبادي. وادخلي جنّتي.
“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među pobožnike Moje i uđi u Džennet Moj.”
Izvor: rijaset.ba
Slike sa dženaze, 10. januara 2010. god. u Sarajevu.
U povodu njegovog preseljenja na ahiret hafiza Hadžimulića Nedžad Latić je napisao kasidu.
Kasida
SASTALE SE EVLIJE, KRAJ CAREVE ĆUPRIJE
(Za Hadži Hafiza Halida Hadžimulića)
1.
Sastale se evlije, kraj Careve ćuprije:
Merhaba, merhaba, sastale se evlije…
Nećujno su hodile, do Careve džamije:
Merhaba, merhaba, evlijama, merhaba!
2.
Šapatom se selame, na glavi im emame:
Merhaba , merhaba, šapatom se selame…
Miljacka je zastala, brda su se potresla:
Merhaba, merhaba, ihsanima, merhaba!
3.
Među njima Hafiz je, sa svima se rukuje:
Merhaba , merhaba, među njima Hafiz je…
Na glavi mu ahmedija, lam-elifom što se svija:
Merhaba , merhaba, imamima, merhaba!
4.
Iz Širaza Hafiz pjeva, evlijama Sarajeva:
Merhaba, merhaba, iz Širaza Hafiz pjeva…
Ovaj dunja kako smije, zemlju prosut na evlije:
Merhaba, merhaba, hafizima, merhaba
5.
Sa Hambine carine, još dvojici kabur je:
Merhaba, merhaba, sa Hambine carine…
Pridigli se alimi, da sejre evlije:
Merhaba, merhaba, alimima, merhaba!
6.
Iz turbeta gdje naj je, ispustio jecaje:
Merhaba, merhaba, iz turbeta gdje naj je….
Potekla je Mesnevija, teče i ne prestaje:
Merhaba, merhaba, sufijama, merhaba!
7.
Šejh Ruhija s Benbaše, sazvao mevlevije:
Merhaba, merhaba, Šejh Ruhija s Benbaše…
Semu čine, fena fillah, kad tekije i nije:
Merhaba, merhaba, mevlevije, merhaba!
8.
Fatih dovu ostavio, Sarajevo dok sejrio:
Merhaba, merhaba, Fatih dovu ostavio…
Da mu rađa hafize, za Careve džamije:
Merhaba, merhaba, sultanima, merhaba!
9.
Da mu kurban zakolje, uvijek kada bajram je:
Merhaba, merhaba, da mu kurban zakolje…
Dova magbul, kurban kabul, islam baki neka je:
Merhaba, merhaba, hadžijama, merhaba!
10.
Šekal-kamer pred Ahmedom, kao stijena Ajvaz-dove,
Merhaba, merhaba, šekal-kamer pred Ahmedom….
Pred njim Kitab otvara se, da kazuje bejtove:
Merhaba, merhaba, kutubima, merhaba!
11.
Da je bolji evlijane, od hiljada bez mahane:
Merhaba, merhaba, da je bolji evlijane…
Ni stotinu pokoljenja, nisu vrijedna tog stvorenja:
Merhaba, merhaba, miljenici, merhaba!
12.
Jedan murid što mu je, na njemu tenure je:
Merhaba, merhaba, jedan murid što mu je…
Ruku ljubi, bejat daje, zlatni bejt zapisuje:
Merhaba , merhaba, muridima, merhaba!
13.
Nur sa lica šerefe, sto ezana čuje se
Merhaba, merhaba, nur sa lica šerefe…
Kad munare polete, u nebesa, Jarabi:
Merhaba, merhaba, mujezini, merhaba!
14.
U haremu veselje, u mihrabu halka je:
Merhaba, merhaba, u haremu veselje…
Džematlije evlije, na nijazu stajale:
Merhaba, merhaba, džematlije, merhaba!
15.
Kamerija-ikindija, halvat-sohbet do jacija:
Merhaba, merhaba, kamerija.ikindija….
Za meleke suza iftar, lice mu je sinija:
Merhaba, merhaba, melecima, merhaba!
16.
Veš-šemsi veduhaha, ostalo je sve bez daha:
Merhaba, merhaba, veš-šemsi veduhaha!
Vel-kameri iza telaha; ruža miri od ištaha:
Merhaba, merhaba, karijama, merhaba!
17.
Crna noćca, crna ćoha, crno džube Hafizovo:
Merhaba, merhaba, crna noćca, crna ćoha…
Boja crna hakikane, Šebi arus za irfane:
Merhaba, merhaba, irfanima, merhaba!
18.
Svom Mašuku što prije, ulaike hum hajrul-berije:
Merhaba, merhaba, svom Mašuku što prije…
Soko leti svom Džananu, skinute mu bukagije:
Merhaba, merhaba, ašicima, merhaba!
****
Autor: Nedžmudin Nesuh
U povodu preseljenja na ahiret hafiza Halid efendije Hadžimulića gost Jutarnjeg programa TVSA bio je Velija Kukuruzović, jedan od učenika rahmetli hafiza. Pogledajte jako zanimljiv razgovor. (Trajanje: 30 min.)
1. dio
2. dio
3. dio
Hafiz Halid ef. Hadžimulić
Preporod, 15 Januar 2011 – Aziz Kadribegović
U razgovoru koji smo smo za naš list vodili sa hadži hafizom Halidom Hadžimulićem oktobra mjeseca 1994., kada se još ni izbliza nije nagoviještavao ishod srpskohrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu, pored niza savjeta i uputa posebno našim borcima da ne klonu duhom te da Allah, dž. š., daje pobjedu čvrstim muminima, dobili smo jednu njegovu zanimljivu opservaciju odnosno (pri)sjećanje, koje, evo koristim za početak ovog teksta, a koji ispisujem u trenucima pred samu dženazu ovom našem merhumu.
Iako je tadašnji razgovor bio upriličen u povodu njegove hiljadite hutbe u Carevoj džamiji u Sarajevu, koju je nešto ranije održao, hafiz Hadžimulić nam je i ovo kazao:
“Posebne su mi drage i u najljepšoj uspomeni ostale mukabele koje sam kao dječak učio u mahalskim džamijama za žene zajedno sa svojim drugovima, vršnjacima koji su kao jedan tim učili te mukabele pod vodstvom svoga muhafiza h. Mustafa ef. Kovača (Mujezinovića) u slijedeće tri džamije: Buzadži h. Hasan džamija na Logavijinom sokaku, Ramazan 1923. (april), Arabi Džedid džamija (Karpuzov sokak), Ramazan 1924. (mart-april), Vekil-Harč džamija (Hadžijska), Ramazan, 1925. godine (mart). Da navedem kao najljepšu uspomenu i sjećanje na te tri mukabele – imena tih dječaka, koji su, pod vodstvom Kovača, učili te mukabele: hfz Mustafa ef. Kovač (kasnije Mujezinović) imam Hadžijske džamije i prvi muallim Gazi Husrevbegova mekteba, hfz. Ibrahim ef. Zahirović, kasnije imam Ferhadija džamije u Banja Luci, hfz Akif ef. Handžić, kasnije imam Državne bolnice (ubijen 1945.), hfz. Ibrahim ef. Trebinjac, kasnije profesor Gazi Husrevbegove medrese i Islamskog teološkog fakulteta (umro 1982.), hfz. Osman Merhemić, sin hadži Muhjage Merhemića, poslije studija u Kairu nastanio se u Londonu gdje i danas živi (rahmetlija, op. A.K.), hfz. Ibrahim Proho, najbolji hafiz u Bosni, kasnije imam Careve džamije i medževvid Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu (umro 1968. godine), hafiz Mustafa Sahadžić, kasnije imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije (iza Sabrije), sada u mirovini ali ipak radi i vrši dužnost hatiba u džamiji Mimar Sinan na Golobarcu i pomoćnik šejha Sinanove tekije u 84. godini života (i on je merhum, op. A.K.), hfz Halid Hadžimulić, sin Ali ef. i Aiša hanume, rođen 1915. imam i hatib Careve džamije i bibliotekar Gazi Husrevbegove biblioteke, učenik Kasim ef. Dobrače.”
Uzme li se u obzir da je hafiz Hadžimulić tada imao jedva osam godina, a već je učio hifz odnosno bio pri kraju, ali ga nije dovršio (dovršit će ga nakon 40 godina, l963.), ono što posebno fascinira jeste ta lahkoća sjećanja osamdesetogodišnjaka, preciznost i pouzdanost njegovog izričaja, te obasjanost “najljepšom uspomenom” – učenjem mukabela u mahalskim džamijama za žene, zajedno sa njegovim vršnjacima, jednom sjajnom generacijom budućih alima, hodža i hafiza, koji su, možemo sasvim komotno kazati, svojim duhom (svojim edebom, svojim ahlakom) obasjavali minulo stoljeće i uspostavljali neke od osnovnih parametara ili koordinata našeg življenja u vjeri i sa vjerom. Svi su oni, svaki na svoj način, bili svjedoci i (su)kreatori svoga vremena, ljudi koji su i nadahnjivali i pokretali, i poučavali i (sami) učili, te vlastitim primjerom pokazivali kako se hoda malen (a velik) ispod zvijezda, na putu svoga Gospodara. Pa iako su mnogi od njih još davno postali dio naše povijesti pa i dio našeg iskustva, Milostivi Gospodar je htio da se u hafizu Hadžimuliću, sve do današnjeg dana, kao nekoj vrsti posljednjeg izdanka, na veoma evidentan način, sukusiraju pa i multipliciraju brojne vrline te (njegove) generacije, da ih on nosi i pronosi, ostavljajući ne samo dubok trag u vremenu, već, što je osobito značajno, prenoseći mladim generacijama pouku i poruku kako prošlosti tako i sadašnjosti odnosno, ako Bog da, budućnosti.
O hafizu Hadžimuliću će se, nesumnjivo, govoriti sa različitih aspekata i u različitim povodima, jer je njegova ličnost, kao svojevrsna riznica vremena, bila ne samo višeslojna i kompleksna u najljepšem smislu riječi, a istovremeno i veoma jednostavna i prijemčiva (taj, činilo se nije mogao odbiti čak ni one koji su s njim očigledno manipulirali na najdrskiji način) nataložena iskustvom, kaljena kroz brojna iskušenja, natopljena saburom i svim onim tihim i nenametljivim osvajanjem svakog onoga ko mu je prilazio s poštenim namjerama. Ovaj tekst stoga nema namjeru ni da govori o njegovom doprinosu na izradi prvih kataloga rukopisnog blaga Gazi Husrevbegove biblioteke (zajedno sa Kasim ef. Dobračim, kojeg on, u brojnim prilikama, sa posebnim ponosom naziva svojim učiteljem!), ni o njegovom radu u Vakufskoj direkciji, odnosno njegovim muallimsko-imamsko-hatibskim doprinosom (samo u Carevoj džamiji u Sarajevu kao glavnim imam i hatib skoro trideset godina), kako u mektebima tako i u brojnim mahalskim džamijama, njegovim mukabelama u velikim sarajevskim čaršijskim džamijama, te, osobito u poznim godinama, preuzimanje od Fejzulah ef. Hadžibajrića prevođenje i tumačenje Rumijeve Mesnevije, kao i sve silne aktivnosti u radu s mladima, učenicima, sufijama, svima onima koji su u njemu nalazili svojevrsnu inspiraciju, pa, nerijetko i povod i razlog da se odreknu dotadašnjeg (bizarnog, stereotipnog) života i sasvim posvete onome što je zračilo i značilo iz riječi i ponašanja hafiza Hadžimulića. Masovna dženaza kakvu, po svjedočenjima najstarijih Sarajlija, nisu imali ni reisu-l-uleme Selejman ef. Kemura ni Naim ef. Hadžiabdić (iako su njihove dženaze imale neku vrstu “institucionalnog” karaktera i podrazumijevale prostor bivše Jugoslavije), najbolje je svjedočanstvo ugleda ovog, kako to istaknu reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, jednog od posljednjih duhovnih velikana koji su obilježili proteklo stoljeće.
Moja namjera je, i neka mi to čitaoci ne zamjere što u kontekst jednog tako veličanstvenog životnog opusa našeg rahmetlije unosim neke lične momente (kad ću ako ne sad!), da na ovom mjestu kažem kako sam i ja bio jedno vrijeme učenik hafiz ef. Halida Hadžimulića, zajedno sa Huseinom Živaljem, u onom periodu kada je pokrenut “Preporod” i kada se Islamska zajednica bila otvorila prema mladim ljudima, pored ostalog otvarajući prostorije u sadašnjoj zgradi, u njenom prizemlju, za njihovo sastajanje i njihove buduće aktivnosti.
Kako smo i ja i Husein Živalj pripadali onoj generaciji koja je išla u mekteb dok oni nisu bili pozatvarani, to je razumljivo što je naše znanje arapskog hurufata bilo praktično nikakvo, jer i ono što smo znali usljed dugogodišnjeg školskog ateističkog drila smo bili zaboravili, te je naš mekteb postala kuća hafiza Fadila Porče, prijatelja i “druga” (tako su se nazivali) hafiza Hadžimulića, u kojoj smo mi, iz noći u noć, uz učitelja hafiza Hadžimulića “ulazili u Kur’an”.
I to hoću da podvučem, znajući da taj naš primjer nije ni usamljen, ni jedini, već da je hafiz Hadžimulić imao na stotine sličnih misija (pored onih zvaničnih, službenih), kako sa mladima, tako i sa onima koji (poput nas) i nisu bili baš u cvijetu mladosti. Hoću da na ovom mjestu zabilježim tu atmosferu svakonoćnih susreta, tu njegovu skromnost, taj gotovo ženski stid, posebnu neki uviđavnost, obazrivost, dolazak u tuđu kuću, bojazan da nas bilo čime ne povrijedi, skoro kao izvinjenje što NAS poučava, što nas vraća na put s kojega smo bili ako ne skrenuli, a ono podobro zabasali u životno trnje. I u svemu tome hoću da naglasim, moram da naglasim strpljivost (osobina što nam gotovo svima na današnjem vaktu nedostaje), beskrajnu strpljivost, bez ikada podignutog tona ili bilo kakve druge reakcije koja bi ukazivala da (u mnogim momentima) i nismo bili učenici kakvi smo trebali biti…
Iz tih dana (odnosno uglavnom noći) iz tih brojnih susreta ostali su, kod mene i kod Husa, Kur’ani sa potpisom hafiza Halid ef. Hadžimulića, kao svjedočanstvo o završenom kursu…ali i kao svjedočanstvo o ljudima satkanim od dobrote, od milosti, od svih onih najljepših niti vjere i poštenja koje jedan musliman može imati. I da(va)ti (nesebično) drugima.